U 13 godina učenici prehodali 100.000 km!

   Udruga hrvatskih dragovoljaca Domoinskog rata već dva desetljeća predvodi povorku građana koji odaju počast gradu heroja hodanjem od Osijeka do Vukovara.

Prvih godina sudionici kolone „Mi ne zaboravljamo” bili su ljudi koji su sudjelovali u obrani Vukovara, branitelji, invalidi i njihovi članovi obitelji, ljudi koji su živo nosili ratne traume.

2010. godine ovaj je projekt potiho ušao „na mala vrata” našeg Doma i bio tek pokušaj da grupa od 10-tak učenika da podršku tim ljudima.

Iz godine u godinu sve je veći broj srednjoškolaca našeg i drugih domova i srednjih škola iz cijele Hrvatske prepoznao  svoju potrebu da osobnim davanjem izraze poštovanje braniteljima i žrtvama.

Danas sumarno imamo brojku od 2600 mladih koji su zajedno sa svojim profesorima i ravnateljima prehodali preko 100.000 km. 

Mladi ljudi, srednjoškolci i studenti zadnjih godina čine okosnicu ove kolone.

   Dom učenika Ugostiteljsko-turističke škole desetljećima dio je organizacijskog tima i učenici neizostavno sudjeluju čime dokazuju da potencijal koji imaju u sebi nadilazi sve ono što je oku vidljivo.

18. studeni 2022.

Ponoć. Ispraćeni smo uz svečanim program i toplim riječima podrške. 500 mladih ljudi, mahom maloljetnih, kreću se u koloni cestom prema Vukovaru. Najavljena kiša vrlo brzo prelazi u pljusak koji ne posustaje. Pauze nam više ništa ne znače jer sve oko nas je mokro i blatno. 

Kolona je jako duga. Svi dostojanstveno podnose teret umora, neispavanosti, hladnoće, mokrih cipela…

Svatko od njih pliva satima u mokroj obući. I odjeća je natopljena. Nije bilo načina pomoći. Svi smo bili kao iz Dunava izvučeni. Jedna mi je djevojčica rekla da jedva podnosi i da se teško kreće koliko je odjeća na njoj slijepljena, i teška, i hladna.. Ja sam bila u istoj koži i osjećala isto. Znala sam da je moralna potpora jedino što mogu dati: “Možete puno više nego što mislite da možete!” 

  Jutro razotkriva istinu o težini koja je vidljiva na licima.

Tek utočiste u prostoru bolnice otvara mogućnost nasloniti se i malo predahnuti, nakon čega se u Koloni sjećanja gubimo u masi ljudi i dolazimo do krajnjeg cilja – Vukovarskog groblja.

   Naposljetku, sretan je onaj trenutak kad su svih 500 učenika na broju, prozvani, u autobusima, ponosni na sebe, jedni na druge, a mi profesori na svoje učenike.   

   500 učenika u noć i iznimno teške vremenske uvjete vodili su kolegica Ana Azenić (Medicinska škola), Marija Rumbočić-Pezelj (Ekonomska), Ivana Hac i (Obrtnička), Jasenko Alpeza (Elektrotehnička) i Slađani Mihalj i Ivan Ledić (Srednja škola I.K. Našice) i moja malenkost (Dom učenika, Ugostiteljsko-turistička škola i sve učenike drugih škola koji nisu imali profesora voditelja). 

Posebno bih istakla višečlanu ekipu profesora Učeničkog doma Split, na čelu s ravnateljem Mladenom Kamenjarin, koji tradicionalno doputuju s velikom grupom učenika da bi pješačili s nama.

Naglasila bih i snagu mladog čovjeka, studenta KIF-a Zagreb, našem bivšem učeniku Rafaelu Dubrović koji je ponovo uspio dovesti veliku grupu studenata (kaže, da je uspio skupiti sredstva, došli bi s tri autobusa, ovako samo jedan i nekoliko automobila!).

Tijekom 13 sati hoda vrhunski smo sinkronizirano koordinirali, noću se susretali “blic” pogledom, ponekim upitom telefonom.

Na kraju puta, u autobusima prebrojavamo djecu, uspoređujemo popise… Tek tada, po prvi put izmjenjujemo emocije i dojmove.

Gledam kolegicu Anu, bez kape, kosa joj se mokra cijedi, pa oči izgledaju još veće. Ona vodi brigu o 100 medicinara.

Kolegica Marija ima podočnjake, zacrnili se, očekujem da će reći: “Uf!”(kao, umorna sam), a ona će: “Osjećam se genijalno! Tako sam ponosna!” 

Kolegica Ivana je kao spuštena padobranom, izgleda posve odmorna i zarazna je njezina svježina. Moj “selfi” nakon svega mogao je poravnati samo san!

Dobro jutro, Hrvatska!

Ponosna sam i sretna!

Heroji Vukovara dosanjali su san; potvrdila su ova djeca svojom žrtvom, cjelonoćnim koračanjem!

Vukovar je ponovo povezao mlade cijele Hrvatske u jedno srce! 

   Uvjerena sam da će Budućnost sve glasnije progovarati o vrijednostima koje su utkane u hrvatski narod: da ljubav prema čovjeku i domovini nema premca, da miroljubivost, ali i spremnost obraniti pravičnost stoji na vrhu te ljestvice.

Obrana Vukovara slika je tih vrijednosti!

Ovaj pothvat je potvrda da ih vodimo putem kojim stasaju u ljude sa srcem i samouvjerenjem u vlastite snage, u ljude koji imaju prioritete složene na ljestvici humanih vrijednosti i u sebi nose empatiju i zahvalnost. 

   Čestitam i roditeljima, profesorima i svima koji su dali svoj doprinos da ta djeca budu takva! Meni osobno su inspiracija i motivacija i snaga za sve što ću i ubuduće učiniti!

Gabriela Poslon, prof