Što zna želja što je nemoguće! Ili… Vlakovi su spori, ali ostvaruju snove!

4 studenoga, 2022

Nakon ljetnog putovanja učenika Doma učenika Ugostiteljsko – turističke škole Osijek Hrvatskom željeznicom u Split, želje se nisu ugasile. Težili smo sličnim doživljajima. Željeli smo nebo, sunce, oblake, drveće, slobodu, prirodu, druženje i ljepotu putovanja.

Odabrana destinacija koja povezuje Osijek prugom bila je Velika; njezin Aquapark, Stari grad i Adrenalinski park. Možda je ključna riječ bila „adrenalinski“ jer znali smo da i putovanje željeznicom nosi taj atribut.

Početak putovanja obilježeno je udarcem blagajnika HŽ-a u vlastito čelo: „Kud vlakom u Veliku!?“

„Da, gospodine, mi smo već zavoljeli duga putovanja vlakovima, samo sam precizirajte rutu!“, odgovorih.

„Osijek – Strizivojna – Nova Kapela – Velika. Polazite u 4.17,  stižete u 8.30”, reče.

Kad sam to jutro izašla iz kuće prije 4 ujutro, preplavio me osjećaj ekstremne radosti. Ne pamtim intenzivniji osjećaj ponosa na petnaestogodišnju djecu koja me već čekaju na vratima Doma.

Ivana i Lana su zaspale, ali u 3 minute su bile „spremne“ i na izlasku.

Na putu do Velike učenice su 6 puta tonule u dubok san (što u vlakovima, što na kolodvorima) isprekidan novim presjedanjem.

Prilikom dolaska u Veliku shvatih da sam izostavila ključnu informaciju: „ Velika nije grad!”

„Ovo mjesto nije čak ni veliko selo!“ iznenađeno su kročile prema šumi.

Stari se grad nazirao visoko gore i daleko u izmaglici. Bilo bi nemotivirajuće, djevojčicama koje su ustale puno prije zore, priopćiti da je Stari grad jedan od ciljeva današnjeg dana. Idemo korak po korak. Nosimo ruksake. U prvoj ih pauzi tješim jer najteži teret nosim ja na vlastitim leđima i otkrivam prvu tajnu – moj je ruksak pun krumpira, luka i batata!!

„I roštiljat ćemo!“, nasta graja i noge postadoše lakše.

Ekipa Adrenalinskog parka „Duboka“ dočekala nas je srdačno i održala kratku edukaciju. Staza je zahtjevna, nalazi se visoko iznad tla, traži i koncentraciju i ozbiljnost. Trebalo je vremena da kruženje po spravama prijeđe u rutinu. I puno snage i vještine da uspješno dođemo do cilja. No, vrlo smo se brzo stopili s krošnjama i veselili posve novim nesvakidašnjim radnjama.

„Lunch paketi“ nestali su još na početku puta, a ručak je tek trebalo prirediti: očistiti povrće i pripremiti vatru. Prva radnja u ovoj etapi bila je prikupljanje drva za roštilj. Raširili smo se po šumi i pribavili potrebni flogiston.

Povrće bez ičega, gala je šumski ručak, ali i nova energija za slijedeći izazov – dosegnuti visinu Starog grada.

Penjali smo se po strmim šumskim stazama, puhali, pravili pauze, sumnjali u svoje snage i nastavljali. Bez odustajanja.

Ponosna sam na tu mladost, na generaciju kojoj moderni stil života nije osigurao fizičku spremnost za ovakvu težinu. Ali što zna želja što je nemoguće!

Zadnja destinacija – Aquapark „Shhhuma“. Bazeni rade, besplatni su i prazni. U listopadu temperature vode u bazenima je najviše 12 stupnjeva. Ali mi nikamo ne idemo bez „kupaćih“.

Pregovaramo tko je spreman iskusiti plivanje na 12 stupnjeva C. Bilo je zainteresiranih. I bilo je podrške!

Zanimljiv trenutak bio je susret s bivšim učenikom Doma, R.R. sada profesorom u OŠ Velika. Obećao nam je biti vodič u slijedećoj, još većoj papučkoj avanturi.

U sutonu dana, Ivana, koja se ustala u zadnji trenutak, priznaje da je u brzini uzela krivi ruksak i da svo vrijeme na leđima nosi knjige za pet predmeta. I da još uvijek hoda u pidžami jer jutros, nakon što je kroz san čula moje riječi: „Požuri, vlak ne čeka!“ samo je uskočila u patike i uzela jaknu (i taj pogrešni ruksak), pa odjurila prema vratima!!! Dakle… Ovo je priča! Ovakva spremnost ne postoji ni kod vatrogasaca!

Zatvarali smo zadnji dio priče zviždukom prometnika HŽ-a Velika – Nova Kapela – Strizivojna – Osijek i ponovo smo se u svakom presjedanju i na svakom stajalištu prebacivali u nove snove.

Vani je bio mrak i ja sam bdjela kako bismo pravovremeno „promijenili” vlakove.

Strizivojna je bila u potpunom mraku, a vlak za Osijek je kasnio. Mijenjamo odluku o ruti putovanja i mi u Strizivojni sjednemo u vlak za Vinkovce. Čekajući vlak za Osijek, šetamo Vinkovcima i otkrivamo noćnu ljepotu toga grada.

Zadnju destinaciju jurili smo vlakom brzinom od 150 km na sat i u 22.30 stižemo u Osijek.

Putovanje od 200 km trajalo je 9 sati, uz 7 presjedanja.

Toga smo dana napravili preko 20 000 koraka. I penjali smo se visoko po Papuku. I dva smo sata visili na adrenalinskim spravama. Neki su iskusili i plivanje na 12 stupnjeva.

Avantura – to je vlak!

Vlak – to je toplo mjesto koje se kreće kroz prostor!

Mi smo oni koji znaju sve ljepote druženja u malom prostoru!

Volimo vlakove. Od djelatnika HŽ puno toga naučili o dobroj suradnji među ljudima.

Naučili smo da je ljudska riječ, dogovor i suradnja najljepši element koji spaja. Nas su definitivno ova duga, topla putovanja spojila s željeznicom.

U pauzi putovanja imali smo bogat program koji smo realizirali u potpunosti.

Za zahvalnost koju smo iskazali riječima, HŽ nam je poslao poklone, za svakog ponaosob.

Može li ljepše i više stati u jedan dan, dan koji će trajati dok nas sjećanje služi….

 

Gabriela Poslon, prof.