ISPRAĆAJ MATURANATA DOMA UČENIKA UTŠO

Da citiram Petru Rakušić: „Ja ne mogu vjerovati da je došao i taj dan.“ Svi smo znali da dolazi, ali nitko nije bio svjestan da dolazi. Tako je uglavnom svake godine. Sve do samog kraja, a možda i malo nakon toga. Moram priznati, mislila sam da će taj rastanak od maturanta biti nešto lakši s vremenom, ali od ove se generacije bilo posebno teško rastati. Možda zbog toga što na ovoj privremenoj lokaciji imamo samo 34 učenice, pa smo se bolje upoznali s njima i prošli smo puno toga zajedno. Kao obitelj. Nešto od toga ćete moći vidjeti u ovogodišnjem filmu o maturantima, koji je postao neizostavni dio naše domske tradicije. No o tome ćemo nešto kasnije u tekstu.

Kako to obično bude, svi su se ozbiljno prihvatili posla kako bi ispraćaj prošao u najboljem redu; odgajatelji, kuharice, spremačice. Bila je to jedinstvena prilika da im stvorimo još jednu uspomenu za pamćenje.  Prema reakcijama svih prisutnih, od maturanata, ostalih učenica i zaposlenika doma, rekla bih da smo u tome uspjeli.

Prvo smo se dobro zagrijali zabavnim igrama na dvorištu, uz puno graje i smijeha. Kuharice su nam pripremile gozbu, a spremačice su priredile prostor u kojem ćemo se zajednički družiti i pogledati film, naš posljednji dar njima.  To je svojevrsna uspomena na njihov život u domu i na njima drage ljude. Kako su posljednje godine bile dosta produktivne i za našu video skupinu, čije su članice dvije maturantice, Petra Rakušić i Mikelina Uglešić, zahvaljujući brojnim snimanjima i „bluperima“ imali smo dosta dodatnih materijala za film o njima. Puno toga zapravo nije stalo u film, ali mislim da ono najbitnije jest. Žao mi je što nismo imali više materijala o svim učenicama, ali napravili smo najbolje što smo mogli s ovim što smo imali. Mislim da smo uspjeli dosta dobro prikazati taj život u domu, odnosno ono najbitnije – povezanost koja se stvori u nekoliko godina zajedničkog života. Htjeli smo da ponesu sa sobom taj osjećaj i sve te ljude koje su dotakli u ove tri ili četiri godine, i sve te ljude koji su dotakli njih. Htjeli smo da vide koliku moć imamo kao ljudi koji ostavljaju trag na drugim ljudima i kolika odgovornost leži u tome. Neće svatko svoje moći koristiti za dobro. Ali mislim da naši maturanti hoće. Nadamo se da hoće.

Prema reakcijama prisutnih i komentarima nakon filma, usuđujem se zaključiti da ih je film duboko dirnuo. Bilo je suza na sve strane, što ćete vidjeti i na nekim fotografijama u galeriji. Večer se nastavila u vrlo emotivnom tonu, uz dobre „drugare“ , glazbu i ples. Slavili smo i tugovali istovremeno, ali stvorili smo još jednu uspomenu za pamćenje, i njima i nama.

Našim maturantima želimo svu sreću svijeta, neka šire dobrotu i veselje kamo god pošli! Jako će nam nedostajati.

Ukoliko vas zanima, film možete pogledati ovdje. Ogromnu zahvalu šaljemo Remi i Elementalu, koji su nam dopustili da koristimo njihovu pjesmu u svom filmu! Legende! 😊